Nekada su se voljeli...

subota, 28.12.2013.

Nigdje, to sada postoji. Od tamo, ona i došla je. Iz tihog mraka, razigrana razbarušena crvena vatrena kosa, pojavila se. Tešku tamu za sobom ostavila je, samo svoju sjenu u ovo vrijeme ponijela je. U razrušeni i uništeni svijet, prekriven gustom prašinom i ljutnjom, ona sreću, svojim toplim usnama i predivnim riječima, unijela je. Dio njega postala je. Polu prazan pokal gdje život slabio je, pokal obložen opasnošću i mržnjom, opasnim i oštrim crnim onozemaljskim dragim kamenjem, ona radošću do vrha napunila je. Sve kod njega, ledeno na dodir bilo je. Njegov puls slabio je, na životu održavao se, dok ona nije kročila sa sunca samoga, u njegov hladni dom. Beživotno plavo tijelo oživila je, samo da u hladan smrdljivi grob opet bacila ga bi.

Nešto nevažno od njih jače je, ali on nije znao da toliko zavolio ju je. Da će patiti i ubijen biti, on nije znao, on ni sumnjao nije. Ljubav...

Bijeli anđeli izabrali su ih. Oni putove svoje pronašli su.

Dva gola, vrela i zadihana tijela. Znojna od ljubavi, ispod crvene zavjese erotike, u svojim plodovima, u slatkom mirisu, jedno u drugome uživali su. Oni goli, po bijelim prozračnim plahtama, mekim kao oblak, valjali su se, mazeći se i oprezno dodirujući, jedno drugom, tiho u uho šaptali su. Vlažni dodiri i sočni poljupci sobom su odjekivali. Sobom, u kojoj ništa važno nije bilo, osim njih dvoje i njihovih duša. Topla kiša, šareni snijeg i mirisno ružičasto cvijeće, sa bijelih mekih oblaka obasipalo ih je, slaveći ih. On je nad njezinim krhkim, nježnim i ranjivim, zadihanim i nagim tijelom. Prstima i usnama do ludila dovodeći ju, svojim opreznim pogledima, njezino izvijanje tijela on oprezno prati. Da ju ne povrijedi, on pazi. Skupa sa njom on diše, jedno su tijelo i jedna su pluća, jedan sustav i jedan orgazam. Svoj topao zrak oni udišu. Topao je to zrak, prepun poznatih mirisa, prožet pohotom i ljubavlju, ali nešto se u njezinoj sjenki krije. Nešto opasno, nešto čemu se vjerovati ne smije.

Sunčana, zlatna oaza poljubaca i vođenja ljubavi, uskoro, penetrirana zauvijek biti će. Obilježena i uništena. Sitnice su ipak najvažnije. Nevjera su i pitanja...

Njihovo modro more uzburkano je, a crna plima, žutu sitnu pješčanu plažu, prekrila je. On potpuno vjeruje joj, ali nešto iz sjene budi se, dok svojim crvenim oštrim noktima, ona mokra leđa grebe mu. Njemu to paše, on se njoj daje, on u njoj svoj spas, bijeg i „volim te“ pronašao je. Ljubeći ga po rumenom obrazu, pulsirajućem vratu, ušima i prsima, rukama mu prolazeći kroz znojnu kosu, njuškajući ga. Nježnim potezom, nadrealnim, šapćući mu nešto u uho, ona ga okreće, ljubeći mu leđa, spuštajući se do osjetljivih mu stopala, pa opet natrag do vrata. Trljajući se o njegovo opušteno, a opet napeto tijelo. Svojom dugom crvenom kosom, koja na srebrnoj mjesečini svoju boju mijenja, oprezno mu škakljivo tijelo mazi. Opuštajući ga, da sve kazati joj može, ona dozvoljava mu. Da uzme ju kao nikada, to njezin poklon, kao i njegov njoj je. Oni sretni su.

Miris fermentirana voća, kiseli alkohol čista tijela zatrovati će. Otrov svuda u potocima teći će, a smijeh se izbrisati neće moći više nikada. Zar opet...?

Sitne dlačice na njegovim leđima, kao u napeta crna vuka su, koji zube svoje opasno i uplašeno pokazuje. Osjeća ljubav, miriše ju i voli taj miris, ali nešto sakriveno, tanku površinu noktima grebe. Slabo mu je, ali ne obazire se, glas glavom vrišti mu i plače, ali ne mari on. Grč je sve veći, utrobu kida dok hrđava kugla, puna oštrih oštrica i šiljaka u želucu raste, svakim njegovim gutanje, sve je bolnije. Ali on ima nju, ništa nauditi njemu ne može, siguran je dok ona je tu. Sve slabije osjećaju, sve slabije pozna ju, ne prepoznaje niti čuje ju. Šaptaj, smijeh postao je. Sve teže on diše, Žudi za njom, treba ju sada kao nikada, njezin dodir, njezin poljubac, ali kasno je, ona daleko je. Znoj hladan kao lanjski led, prsa i čelo oblio mu je, vrijeme je stalo, a sunce prokleto crveno je. Samo o njoj misli, o tim usnama punim života, o njezinom rumenom obrazu koje ljubio je. Okreće se, da zelene oči, nekada pune ljubavi vidi, ali za njega prekasno je. Beživotni, užareni, nož zakrivljene sjajne oštrice, ravno u njegovo mekano srce zariven je. Kroz prsni koš kao kroz slatki med, nož prolazi, duboko u umu koji njoj otvorio je, sada zlo i smrt svoj san snivaju. Tople suze, niz umirući, sve hladniji obraz polagano teku. Uz ljubavni jecaj, polagano klize, tamo gdje vrijeme ne prolazi, gdje zauvijek stalo je, gdje plač uskim koridorima odjekuje, tamo gdje ljubav ne postoji.

Iskoristila njegovu slabost i ljubav je. Što je ljubav...?

Njezine lažne nasmijane zelene oči, kroz suze, sa žudnjom on promatra, sa ljubavlju i prijezirom. Zbog toga on plače, zbog toga tužan je, povrijeđen i na odlasku njegova duša je. Nema više riječi, sve je utihnulo. On nešto progovara, ali njezin ludi smijeh, od svega, čak i ljubavi same, glasniji i jači je. Šapće joj, moli ju, ali ona ne čuje, ne želi čuti njegove posljednje riječi upućene samo njoj. Oči nisu joj zelene više. Njegova gusta crna krv, sa slinom izmiješana, na njezinim blijedim i nagim, savršenim grudima je. Gusta topla krv, niz golo tijelo, kao njegove suze, klizi joj. Oko pupka, kiselkasta krv nakuplja se i do vlažna izvora života nastavlja polako teći, završavajući svoj tok na njegovom znaku ljubavi. Zatvorio je svoje natečene oči. On tužan je, jer sve je izgubio.

Udahnula je. Shvatila je. Zašto...?

Steže joj se lijepo grlo, ona po kosi mazi ga. Ona ljubi tijelo kroz koje život više ne teče, voli ga. Plače i poljupcima kaje se. Njegovim beživotnim rukama, svoje toplo i mokro lice mazi, jer ona sama je sad, kao i on što je. Pored njegova bijeloga mrtvoga tijela leži, kroz suzne oči promatrajući ga. Svoju lijepu nogu, među njegove dlakave noge ona gura, baš kao nekada, oni sada leže. Privila se uz njega kao da je živ, ali prekasno je. Pored njegove ljušture, ona uplakana zavukla se u njegovo naručje i krvavim pokrivačem pokrila se i tako ostala.

Sa njim, dio nje umro je. Svi srebrni vukovi puna mjeseca, sa njim uginuli su. Svaki mak uvenuo je i nikada više rasti neće. Nepregledna polja cvijeća, sada pustinja su. Vatra sve prožela je, crvena vatra, samo prah i pepeo za sobom bešćutno ostavila je. Zvuci gitare utihnuli su, a kopita divljih pastuha, više ne čuju se. Koritima, gdje bistre rijeke davno jurile su, sada otrov i alkohol tiho teku, šireći kiseli smrad fermentirana voća posvuda. Umjesto zmajeva, na laganom povjetarcu, prijezir i mržnja puštaju se, sve kroz suze. Nitko cilja nema, jedno pored drugoga na širokim betonskim ulicama, bez glasa i pogleda prolaze. Smog i dim cigareta, sveži zrak progutao je i bolesnim crnim plućima iskašljao ga. Divovski raspadajući štakori, slatke mačiće, svojim prljavim zubima proždiru, koljući se međusobno za smrdljiva crijeva. Ljubav je mržnja i sumnja pojela. Nitko ne mari, a sunce stoljećima nitko ugledao nije.

Njih dvoje, smrznuto u zagrljaju i vremenu, još uvijek je, ali prema njemu netko hoda.

Oznake: poezija, ljubav, depresija

Zeko..

ponedjeljak, 14.10.2013.

Škripa i smrad starih guma, jedan šamar, puhanje u ledene ruke. Rumeno lice i krvav nos, jecanje, dok u naočale i slinu koja niz raščupanu bradu curi ona tužno gleda. Stisnuti su pokvareni zubi prokletnika.

I cvrčci plaču, samo kiša nježno rominja i gladi joj lice.

Samo jedan šapat koji ga preklinje, gumena mokra čizma kroz granje zapinje i tanki blijedi prsti kroz meko hladno blato grebu. Možda netko vidjeti će, ali samo sitni topli tragovi sjećanja u hladnoći, do prve kiše ostati će.

Zadnje što njene široke plave suzne oči vidjele su, što sa sobom odnijeti će, njezin je mokri i blatni, još toplom krvlju poprskan, crnim koncem sašiveni bijeli plišani zeko, najbolji prijatelj, do sada i nakon. Njezino blijedo, mlado i krhko tijelo silovano je u hladnoj prljavoj močvari, posljednjem počivalištu mnogih. Okruženo sitnim smeđim žabicama koje joj se o zlatnu, travom isprepletenu i blatnu kosu zapliću. Zujanje debelih komaraca koje tijelo su joj izboli, njezinu krv sačuvali, on samo gleda duboko dišući, dok se kiseli miris krvi širi se u ovaj zli sumrak. Ostavljena je od svih, bljesak naočala, zvuk šlica, kožni crni kaput i bijele čarape. Krvavi sjajni nož i njezin zeko u njegovim prljavim rukama, ona prerano ovaj betonski film napušta. Sirota zgažena je.

U sivo-crvenoj gustoj magli sada je, teško diše, plač u daljini, sitna dječja tjelešca na tankom starom ispucanom koncu vise gledajući nepomično u nju dok mramornim hodnikom uplašena bosa korača. Usta im zašivena, oči crne kao noć, a rijetka krv iz zapešća u brzu gustu rijeku krvi iz njih slijeva se. Stopala iz crnih sjajnih vreća koje se na svaki njezin korak pomaknu vire, mrdajući prstiće kako kapljice krvi sa hrđavog bolničkog pribora na pod kapnu. U daljini iz zapaljenih crkvi odrasla vriska čuje se, blijede djevojčice pune ožiljaka na golim debelim muškarcima sjede, šapćući među sobom, iglama bodući masna dlakava tijela, ali gledajući u njezin tihi korak, kako se prema drvenoj giljotini približava. Svaki njezin oprezni korak, glasan udar bubnja dječaka bez nogu, nestrpljivo se prati. U smeđe prljava ugašena računala jednooki dječaci zaluđeno gledaju, umjesto miša, zelene krvave dlanove po drvenom stolu uz bolnu jeku vuku, grickajući hrđave vijke i lomeći zube na njima.

U bakrenom rastrganom kavezu, na razbijenim fotografijama onima koji roditeljima su se nazivali, bolesno mršave bebe smiješe se. Jedno oko veće im od drugog, suhe suze teku im niz izbočene jagodice. Strašno je i žalosno , smiješak od uha do uha, rasporen i dubok, u vremenu zaleđen je. Mrtve su, ali sretne, jer vide nju, izrezanim koščatim ručicama dozivaju ju, dok ona bosa u svojoj bijeloj halji ježi se, oni potiho ime dozivaju joj.

Tigraste, bijele i crne slijepe mačke, one predu. Pomaknuti sa puta ne mogu joj se, jer šapice one nemaju, raznesene su i sada samo tupe ugljene kosti vire. Ugašene šibice i petarde u klupku dlake iz pokidane utrobe ispadaju im, dok se kao gusjenice u brzu rijeku krvi pod njezinim nogama bacakaju. Ona kihne, jer miris baruta i ugašene vatre za nosnice peče ju.

Ispred giljotine je, stoji znojeći se i teško dišući. Gleda u zarobljenu u giljotini glavu pred sobom, njezina najdraža glazba čuje se. Crnom trakom usta zauvijek zapečaćena su mu. I te naočale, prljave konopom zavezane ruke i miris znoja i vina na njemu ona prepoznaje. Topla suza niz rumeni topli obraz klizne i nešto mekano, poznato, dobro, pravedno, a opet osvetničko za ručicu primi ju i utješi, novu nadu i izbor da joj. Kad tužan svoj pogled spusti, natečenim plavim okicama ona ništa ne vidi, već kad glavu visoko digne, obriše suze, na toj prokletoj zarobljenoj glavi, svoga zeku ona ugleda i kao nikada do tada nasmiješi se i klekne da ne vidi joj suze.

Čisto, snježno bijelo, toplo i mirisno krzno u koje nemoguće svima osim njoj gledati je. Crni vrhovi šapica sa oštrim kao britva noktima, duge bijele uši sa crnim pjegama i crnim koncem zašivene su u ovoj čudnoj realnosti. Silazeći sa tog prokletog tijela, zareže ga oprezno ali duboko po leđima i vratu da njegova crna krv poteče u odvod na podu. Bijeli zeko pogleda ju ravno u sretne oči i pita, što sa njim želi, poklanja joj ga i svaki odgovor pravedan je i točan. Ovdje pogrešni putovi ne postoje, i gore i dolje, lijevo i desno ispravno je. Čim svoja usta otvorila je, bijela meka glava kimnula je i u tog zlog čovjeka, dok se krvav umiva iz druge prostorije ona gleda. Čuje kišu kako se razbija o trošni drveni krov, toplina stare grijalice grije joj trbuh, televizor u pozadini glasno trešti i bliješti, bacajući plavu svjetlost na poderane „Hentai“ časopise, prazne kutije jeftinih cigareta i boce lošeg vina. Zastave i njezinom mladom umu nepoznati simboli na drvenom zidu izrezbareni su pored crno bijelih slika nekih čudnih joj ljudi, u čudnim uniformama, kao što je šutljivi susjed nekada znao nositi. Blatni ključevi automobila na podu pored kupaone bačeni leže tik do krvavih čarapa i njezine zgužvane fotografije sa njezinom sestrom na livadi iz kuće. Nasmiješene su i jedna i druga i vole se.

Nervozno i ljutito zapinje za svoje čarape, gazeći fotografiju nje i ne mareći. Psujući i lupajući se šakama po glavi, čupajući si bradu i udarajući glasno nogama o šupalj parket. Poremećeno gledajući kroz prozor, vrteći se u krug i gledajući u strop, malo plačući, malo manijakalno smijući se, dok miriši maramicu meko i slatke boje šećerne vune, on spušta zaprljane gaće. Na to kiša staje, netko glasno lupa na vrata. Oblijeva ga znoj, krv u vratu mu pulsira, okreće se oko sebe, navlači smrdljivu trenirku koja je bila bačena na kožni kauč i otvara vrata. Magla je, gusta sivo-crvena magla je, nečiji sitni obrisi daleko stoje, tiho pjevajući i udarajući glavom o pod, vjetar sliku nje i njezine sestre u ruke mu donese. Guta slinu, svoje prljave gaće još više zaprlja, brzo diše i plače. Glasno zalupi vratima i kiša opet počinje kao luda padati dok kroz špijunku gleda u nekakvu dječicu kako mu se vratima približavaju. Okreće se i posklizne o maramicu meke i slatke boje šećerne vune. Ne može ustati. Bol noža zarivena duboko mu o dlakava prsa nepodnošljiva je, ne može ni vrištati jer bijela šapica crnom trakom usta mu zalijepi. Gusta kisela krv upija mu se u gustu bradu, umire sam, dok ga dva hladna tamna oka sa prijezirom pogledavaju i bijele duge uši zašivene crnim koncem kako umire osluškuju.

Kiša još jednom prestaje, cvrčci još jednom čuju se dok on u sivo-crnoj gustom magli je.

U svojoj bijeloj haljinici, na povjetarcu na livadi, okružena cvijećem, sa svojim zekom u krilu, ona postoji, a njezino ime na hladnom mramoru piše.

Oznake: depresija, eridan, poezija