Podrška Generalima na moj način...

Anti Facebook Balkan Organizacija...

Oznake: Facebook, ntifacebook vlada, anonymous

Conovi u lijepoj našoj(2012)...

Evo dokaza da i okorjeli mizantrop poput mene izlazi vanka :). Naime ove godine na nagovor nove drage, te nekolicine prijatelja koji su više "negdje" nego kod kuće, odlučio sam se na pohod na conove koji su mi bili relativno blizu. Naravno da nisam potpuni mizantrop, ali jednostavno ne volim ljude, niti njihova okupljanja, a još manje volim njihove plitke teme za razgovor, zato sam pokušao na ovakva mjesta, gdje su koliko toliko osobe sličnih uvjerenja i stajališta :). I naravno tu je bio "dozvoljen" potpuni cosplay, nije da mi inače nije, ali bilo je mrvicu manje glupih pogleda ispod obrva nego kada našminkan, u crnoj suknji i martama idem u kino :D. Sve u svemu priznajem da je bilo, u najmanju ruku fora, zanimljive su teme bile i na Liburniconu i Rikonu, upoznao sam još "čudaka", narugao se pijanim idiotima koji su došli na okupljanja ili zbog jeftine cuge, ili su jednostavno promašili mjesto.

Bilo kako bilo, staviti ću par slika sa svakoga okupljanja, pa da i vama, ako nekog zanima, barem mrvicu dočaram atmosferu, a možda se netko i nađe :D.

Liburnicon 2012...
Unatoč činjenici da ne pijem, Liburnicon ću kao pijanci kojih je bilo podosta, pamtiti samo po jeb***j vrućini. Znoj koji mi je kapljao non-stop sa čela, razmazana šminka, zagušljive prostorije i zombificirani ljudi po hodnicima, je sve što ću pamtiti sa ovogodišnjeg Liburnicona. I tko se još, osim nas izabranih dvadesetak može pohvaliti da je igrao partiju šaha sa Smrti, ha ?.:)

Oznake: steampunk cosplay rikon liburnicon naruto japan pa

Rat...

Ja vam ne lažem o Facebook-u...

Oznake: facebook antifacebook vlada

Bez Lica...

Oznake: poezija dark duh

Kapljica...

Pljok, pljok, prozirno-bijele kapljice čiste izvorske vode, preko zelenog lista, o tanku mrežastu opnu paukove mreže, na površini mirnog planinskoj jezerca se razbijaju.

Hu, hu, pa opet hu, u tami, obasjana samo sivom mjesečinom, dva velika oka bljeskaju, prateći joj svaki nečujni korak, kroz rosnu travu.

Pljok, pljok, kapljice sa toplog jezika mlade srebrne vučice, o razigranu površinu vode oprezno kaplju.

Sve glasnije hu, hu, bijela sova huče, šireći naglo svoja krila, da vučicu na opasnost, od zlog čovječjeg koraka upozori.

Srebrna dlaka, na ono malo toploga vjetra zavijori, dok smrtno tihim korakom, ispod mjesečine u tamu pobježe.

Samo jednom prema sovi što ju spasi okrene glavu, ponizno se zahvali, i samo pkljok, pljok, zvuk kapljica koje se o vodu razbijaju, šumom odzvanja.

Anđeo o Facebooku...

- Lajk ! ; sobom odzvanja klik truloga miša na neku pjesmu koju do kraja nije niti poslušao. Hipnotizirano, bez emocija na faci, lista, po ne zna se koji put večeras, sve svoje prijatelje, očekujući nešto. Iskreno se nadajući potencijalnoj osobi za virtualni seksualni odnos ili dopisivanje.
- LAŽEŠ gade ; uz glupi kiseli smajl na faci, odgovara mu netko ženskoga spola, sigurno nisi ni poslušao moje divne i duboke misli do kraja, ali zato mi lajkaš novu fotografiju da se prijateljicama pohvalim. Sva oduševljena, krvavih očiju gleda u podignuti palac na svom ekranu. Uživa u svome neznanju, kako je podignuti palac nekada značio dar života jadnome gladijatoru koji je krvavo zarađivao svoju slobodu. Obasjana bijelom svjetlošću monitora koji joj polako siše sve što ju čini prisutnome u ovome svijetu, svoj pogled ne miče, sa sada već tri palca.



Kako se vremena mijenjaju, na gore nažalost ; misli bijela krilata spodoba dok razočarano uzdišući lebdi kroz ljudske prostorije, te samo tužno pregledava njihove uspavane duše i upućuje se prema glatkome i mekom oblaku nekoliko stotina metara iznad nebodera. Zavrće rukave bijele majice, skida srebrno prstenje pa uzima u ruke crnu bilježnicu, i bijelu olovku crvenog grafita, lizne vrh i kreće pisati što je od ljudi o stvarčici nazvane Facebook naučio ;

Anonimnost ih ubrzano ubija i čini nesigurnima, u istini oni ne mogu živjeti, dio grupe moraju biti. Svi drugi dio njihovih privatnih života moraju biti, lagati će se ; jao jadnih li bića, vrteći glavom promišlja i nastavlja pisati ali sada piše što je u mislima jedne jako nesigurne djevojke.

- Morate me upoznati, vidjeti, saslušati, ma moram vam se nakon svega svidjeti, pa pogledajte samo kako izazovne fotografije vam nudim, kako vam divnu glazbu svojom tugom na zidove uporno lijepim, kao vi želim biti, dio vas jer drugačije ne znam.
- Tužna sam vam, sretna sam, voljela sam ga, volimo se najviše, prekinuli smo, sada ću vam nešto tužno napisati, tješite me molim vas iako vas osobno ne poznam.

Lezi sama u krevet djevojčice, o svojim postupcima razmisli, možda i on to isto radi, u snovima ga ljubi kao i on tebe ; kako bi joj rado to rekao, misli Anđeo u sebi, a da se miješati ne smije on dobro zna i samo ju dalje kako pati sluša.

- Kako sam si danas lijepa, ljepša nego jučer kada mi je kiša pokvarila kosu. U autobusu se sada vozim i slušam svoju najdražu glazbu ; joj napišite mi nešto, osjećam se sama.
- Ma nisi sama mala e, pozdrav sa dva sjedala iza tebe.
- Joj hvala, vidimo se na kavi za pola sata, kako si ti drag.

Anđeo iza starije gospođe koja se upravo vraća sa tržnice, zbunjeno stoji gledajući malo u dečka koji svoje oči sa mobitela ne miče, pa gledajući malo u sretnu djevojku ; ništa mu više jasno nije.

Sjedni na krevet i pročitaj knjigu govori joj duh iako zna da ga ona čuti ne može, ipak ona sa kutijom keksa sjeda za svoje računalo prekriženih nogu. Poludjeti ću u ovoj samoći ; umjesto da uživaš da, opet se duh ubacuje ; moram znati da ste tu sa druge strane ovog vražjeg zrcala, da me gledate i znate sve o meni. Ogoljena sam pred vama, svijetom i savršeno je, vlažim se na samu pomisao o tome. Super je dok moje slike promatrate, dok se vrtite gore dolje da vidite što sam novo napisala. Svi smo mi jedno.

Želite li vidjeti moja četiri zida, gdje svo vrijeme sa vama provodim, želite znati gdje se za vas slikam, možda gdje nuždu vršim ili pak jedem, ma znam da želite, samo da aparat iz ladice izvadim i nekoliko slika opalim. Noć je pa ću blic koristiti da svaki kutak vidite, a poslije vam slike svoje obitelji pokažem, što vozimo i gdje smo sve bili. Svidjeti će vam se.

Da, nažalost ćete vidjeti svijete gdje se njezina duša krije a tijelo po podu vuče ; njima treba pomoći ili ih pak da se sami pate pustiti, opet Anđeo sam sa sobom zbori.

- Ej Anđele crvenog grafita, što to na papir ljudskim slovima prenosiš, ako smijem znati ; šapne mu spodoba od sitnih crnih i zelenih brojeva satkana.
- Opet mi se šuljaš iza leđa dok pišem, ti roju brojeva ; kroz šalu mu Anđeo govori i objašnjava o čemu to u svoju bilježnicu piše.
- I ti o tome pišeš i glavu razbijaš, čuo sam da je to još jedno zlo koje ljudski rod napada ; pomalo mi ih je žao priznati ti moram.
- I meni je, ali oni sami shvatiti moraju, roditi se opet, mi im pomoći ne možemo niti smijemo se u njihov ludi svijet miješati.
- Anđele crvenog grafita, kada smo kod toga, sa vrha pisma nam o tom zlu stigoše. Doma te bilo nije kada sam se u šetnju zaputio, tu vijest nisi ni mogao čuti. Njegova desna ruka ove retke napisala je kada je u posjetu ljudima prije nekoliko dana bila, pa tiho budi dok ti njegove retke čitam.
- Odlično, veselim se ; rado ću poslušati što je Zlatnokrilni napisao.

Po digitalnoj travi sada koračaš, nema ona osjeta ni mirisa kao tek pokošena trava koja iz tamne vlažne zemlje raste. Uzaludno ti za mirisom svježega cvijeća žudiš, toga u tvome virusnome svijetu nema. Vjetar tvoju kosu više mrsiti neće, dok krivim i od njihove ruke satkanim šumama lutaš, tražeći zrak i lijek za nosnice tvoje.
U tim visokim bijelim kockama, gdje tvoji iscrpljeni, pretučeni i zarobljeni prijatelji okovani lancima kleče, nju nećeš naći. Lutati dok ne umreš među tim robotskim bićima možeš, ništa naći, osim prozirne zabave za svoj ego nećeš.
Tužnim i razočaranim pogledom izlaz iz ovog pakla tražiš, kidajući lance sa svojih vitkih nogu i brišući suze sa natečenih i neispavanih očiju. Ipak, nažalost, po svemu sudeći, neudobnost tvoje stolice sve je što će ti ostati, tvoj je to izbor čovječe.
Sunce je plavo prokleto svijetlo zamijenilo, ako baš hoćete pojelo, cvrkut ptica, zujanje vašeg računala sada je, miris mora zaboravili ste, iz vaših umova nestao je, samo kiselina u želucu ostala je.
Lažno prijateljujete, svjesni toga uopće niste, zbog nekih, bliske gubite, pokoreni ste.

- Uvijek je imao dara za pisanje.
- U redu, napuštam te sada Anđele crvenoga grafita.

Welorien...

- Budi jedno sa svjetlošću, bjelinom, dobrotom i sobom.
Budi TI i budi to sada, živi i pusti druge da žive.
- Probudi se, otvori oči – te riječi mi tiho struje umom i tijelom dok udišem mirisni zrak osluškujući samo tišinu i otkucaje svoga srca.

Ispod mene je sve nebeski meko. Na bijelom oblaku sa povjetarcem u kosi nečujno letim preko predivnih zelenih i šarenih livada išaranim potocima hladne vode koji tiho žubore. Potoci skladaju prekrasnu melodiju sa cvrkutima ptica i vjetrom koji se igra granama visokih i niskih stabala. Ne osjećam tijelo u svoj toj lakoći svoga uma, u bestežinskom sam stanju, a sve što osjećam je srce u vratnim žilama kako lupa. Jedno sam sa sobom, sa vremenom, okupan bjelinom.

Nosnice se šire - neki nepoznati mirisi dolaze a roba koja je na meni visjela sada postaje premalena…

Tama svojim oštrim zubima proždire svjetlost kidajući je na komadiće, dok samo crnina nije ostala i zavladala.

Zlatnu crvenu svjetlost punoga mjeseca koja se nazire iza skoro prozirnih sivih oblaka gledam kroz suzne oči. Kapilare u očima pucaju, šireći tamnu krv cijelim okom dok napokon sve nije postalo crno kao noć. Zjenica se proširila dok nije bolno nestala, propuštajući tamno crnu zastrašujuću boju u ostatak oka.

Uz zvuk pucketanja tek naložene vatre, nokti trgaju meso, izlazeći na silu, kidajući mjesto na kojem su nekada bili. Oštri kao žileti, tvrđi i duži. Znoj kaplje sa, od bola bijeloga hladnoga čela, bol prožima cijelo tijelo a nokti poprimaju tamno crvene pjege koje se šire ostavljajući crnilo, ubojstvo i miris zemlje. Crni su, bolni i zariveni u pod.

I tada, miris koji dopire od mirisnoga štapića naglo guši smrad željeza, krvi i dima. Srce počinje brže kucati tjerajući vrelu krv u svaki kutak mog tijela.

Mišići na rukama i nogama vriju, pulsiraju i udvostručuju se, kosti se savijaju kao pod pritiskom, pucajući na nekim mjestima, šireći užasne skoro neizdržive valove boli. Pulsiraju kao da kidaju kožu dok topla para isprava iz svake pore na tijelu.

Krvava mjesečina sve vidi i šuti.

Bolno dišući, krv pomiješana slinom curi kroz čvrsto stisnute zube, po rukama, nogama, po trbuhu do poda. Glavobolja izazvana izlaženjem očnjaka iz lubanje nepodnošljiva je. Kao hrđava željezna cijev probijena kroz mozak, koju netko polako izvlači, tako polako da bolne sekunde traju cijelu vječnost. Zabijaju se sporo u meso donje usnice trgajući dok se vilica uz zvuk škripanja namješta na novu poziciju. Iskašljavam i povraćam toplu krv sa komadićima vlastitoga tijela boreći se za zrak.

Obeshrabrujući pucajući zvuk širenja prsnoga koša ne posustaje ni pod tupim udarcima šake o rebra koja se razdvajaju. Izgreban, krvav i ispovraćan drveni parket o kojeg udaram šakama ne pomaže, već samo ostaje nepomičan i tih. Grčim se na podu, u smrtnim bolovima pokušavajući rukom omekšati tvrde vratne mišiće, na silu si ispravljajući kičmu i lopatice. Nekako se ustajem na koljena, gledajući u pod, teško dišući i plačući pljujem krv. Gledam u crna, krvlju zamazana perja koja skidam sa leđa dok me novi naleti boli tjeraju na vikanje i bacaju opet na pod.
- BUDI JEDNO SA BJEL…- vrišteći i ljutito ponavljam kroz jecaje i suze, na glas, samome sebi, udarajući glavom o pod i noktima si režući trbuh.

Sve zaboravljam u ovoj agoniji zlatno crvene svjetlosti, dok mi se par nečijih crnih očiju mota glavom. Ležim zaboravljen u lokvi vlastite mokraće i krvi, okružen mokrim perjem kojeg je sve više. Pomicanje zdjelice i naglo širenje kičmenih pršljena baca me u nesvijest na nekoliko sekundi, ali i nagovještava kraj mučenju. Ako izdržim. Zadnji kralježak postaje oštar kao skalpel, savršeno lako režući kožu i izlazeći van. Na koljenima, opet gledajući u pod kroz plač, jednom rukom brišem znoj, suze i krv nakupljenu oko usta, a drugom izvlačim kost kičme kroz donji dio leđa. I opet crnina, nesvijest pa buđenje. Paraliziran sam, klečim na sve četiri slušajući i osjećajući kičmu kako kida živce i dlakavi u dodiru sa zrakom.

Izmoren, teško dišući, molim se.

Pokušavam se prisjetiti bjeline, dobrote, sunca i osjećaja vjetra na svome znojnom licu. Svih se svojih pokušavam sjetiti kao i ljubavi, ali samo miris i okus krvi osjećam i ubojstvo u mraku vidim. Ne sjećam se svoga ni njezinoga imena, niti tko sam bio, ni koga sam volio. Ne pojmim ljubav, samo, kako ih šakama udaram i zubima kidam, vidim.

I smijem se.

- Žao mi je, a ne znam zašto – ponavljam si gledajući u nebo šireći crna krila, koja obavijaju taj zlatno crveni mjesec, u mrak.
- I…Opet mi je žao, ali ja sam Welorien, jedan od – ponavlja si tiho spremajući se za skok u dubinu.

Spreman zariti tamne nokte i pustiti krv ONIH.

Odrastanje...

Joj, ne odrastajte, sa smiješkom i svojom čudnom gramatikom sada vam pišem, jer znam da se bojite, ali nemojte. Kuditi nikoga neću nit prava na to imam, samo ću o vama nekada pisati.

Kao nekada dok ste svijet sa nižega promatrali, bez prednjih zubi zamazani sladoledom, ne bojte se opet osjećati tako, jer istina vam je to ljudi moji.

Maštanja se nemojte više bojati, dok koračate betonskim ulicama i neboderima koje sada ravno u korumpirane i tamne oči gledate. Pustite kečap iz sendviča neka vam po skupoj košulji padne i nasmijte se na to.

Ovaj život ne primajte vilicom i nožem kao nešto što niste, već ga zagrizite i rukama rastrgajte, te popijte čašu narančinoga soka nakon finoga jela.

Počnite umjesto kovanica snove koje ste izgubili skupljati i vraćati u malenu papirnatu vrećicu išaranu vašim dječačkim rukopisom i zamrljanu od ljepljivih bombona.

Svoje bankovne račune pune svakojakih brojeva zatvorite, novčanice šumi i majci zemlji vratite. Nemojte robovi zgrada kojima se kraj ne vidi biti, niti zasljepljeni njihovim sivim tužnim i hladnim bojama, već samo mekani kist iz dubine sebe izvucite, jer znam da ga imate. Nekada ste i vi njime crtali ili šarali.
Umočite ga u cvijeće, potoke, sunce ili mjesec, u kišu koja briše sve za nama ili u duboko plavetnilo i jedan dugački potez, preko svojih života napravite.

Od Lego kocki ili plastelina svoj stari svijet sagradite, svoje voljene u njega pozovite i bez brige se tamo izgubite.

Svoga ljubimca mazite, ako nemate udomite, pomozite životima. Izraz na njihovim malim krznenim ili pernatim licima promatrajte, dok se nečemu kao vaš glas raduju, dok u šetnji uživaju. Nikada ne prigovaraju, već se samo uz vatru ili vas stisnu i snivaju.

Ruke svoje duboko u vlažnu zemlju ili pijesak gurnite, po lokvama skačite, na kiši se ljubite a na snijegu anđele radite.

Na svoj pod lezite i glazbu koju volite slušajte, možda se ustanite pa zaplešite, na livadi vjetar osluškujte, na moru valove a na sprovodu se smješka pokojnika prisjetite.

Svađi u svoj život prići ne dajte jer to je sjena u lancima, radije šutnju kroz prozor pustite. Sjena koja guta sve pred sobom što zlo nije, te kao brzi vlak pored vas nasmijano prolazi dok vas kako se u staračkoj fotelji u noći njišete promatra.

Ne dopustite to.

Sjednite na spomenare, leksikone čak ih i na glavu smjestite, na jastuk ili oblak, na tek pokošenu ili visoku travu sjednite. U plićak ili topli sitni pijesak se posjednite. Željama, snovima i bajkama se okružite a iz džepa rozu svemoguću tkaninu izvucite i zamotajte oko očiju i svijesti, dok iz drugoga džepa slatku čokoladu vadite i u usta ju stavljate. Svjetla sva pogasite.

Iako udoban vaš naslonjač od novaca, tog bešćutnoga papira od uzaludno ubijenih stabala satkan, on iskren niti vječno udoban biti neće. Kada smijeh i sreća pored vas kao vjetar prohujaju a život vas izbode i na kraju sustigne, na njemu čete izdahnuti poderanih i prašnjavih džepova.

Ne kudite nit varajte, protiv sebe se nikada ne borite, jer to što sada za sobom izudarano i pretučeno vučete, to dijete ste nekada bili vi. Dajte mu sa izvora mladosti popiti, barem malo da se sjeti i ono i vi. Na utakmici, u kinu ili pred televizorom, možda pred igricama, na moru ili šumi, na papiru sa bojama ili olovkom u ruci, pred onim što voli ga napunite. Na konja ga posjednite, vjetar u kosi neka osjeti, loptu u ruke mu dajte, da trči i pliva mu priuštite, u čelo ga poljubite i smijeh na lice mu vratite.

To sve vi bili.