Pokušaji manipuliranja fotografijama...

petak, 17.01.2014.

Moji pokušaji manipuliranja fotografijama...

Oznake: umjetnost, fotografija, manipulacija, attack on titan, Cosplay, anime, Canon

Oznake: glazba, klasika

Nekada su se voljeli...

subota, 28.12.2013.

Nigdje, to sada postoji. Od tamo, ona i došla je. Iz tihog mraka, razigrana razbarušena crvena vatrena kosa, pojavila se. Tešku tamu za sobom ostavila je, samo svoju sjenu u ovo vrijeme ponijela je. U razrušeni i uništeni svijet, prekriven gustom prašinom i ljutnjom, ona sreću, svojim toplim usnama i predivnim riječima, unijela je. Dio njega postala je. Polu prazan pokal gdje život slabio je, pokal obložen opasnošću i mržnjom, opasnim i oštrim crnim onozemaljskim dragim kamenjem, ona radošću do vrha napunila je. Sve kod njega, ledeno na dodir bilo je. Njegov puls slabio je, na životu održavao se, dok ona nije kročila sa sunca samoga, u njegov hladni dom. Beživotno plavo tijelo oživila je, samo da u hladan smrdljivi grob opet bacila ga bi.

Nešto nevažno od njih jače je, ali on nije znao da toliko zavolio ju je. Da će patiti i ubijen biti, on nije znao, on ni sumnjao nije. Ljubav...

Bijeli anđeli izabrali su ih. Oni putove svoje pronašli su.

Dva gola, vrela i zadihana tijela. Znojna od ljubavi, ispod crvene zavjese erotike, u svojim plodovima, u slatkom mirisu, jedno u drugome uživali su. Oni goli, po bijelim prozračnim plahtama, mekim kao oblak, valjali su se, mazeći se i oprezno dodirujući, jedno drugom, tiho u uho šaptali su. Vlažni dodiri i sočni poljupci sobom su odjekivali. Sobom, u kojoj ništa važno nije bilo, osim njih dvoje i njihovih duša. Topla kiša, šareni snijeg i mirisno ružičasto cvijeće, sa bijelih mekih oblaka obasipalo ih je, slaveći ih. On je nad njezinim krhkim, nježnim i ranjivim, zadihanim i nagim tijelom. Prstima i usnama do ludila dovodeći ju, svojim opreznim pogledima, njezino izvijanje tijela on oprezno prati. Da ju ne povrijedi, on pazi. Skupa sa njom on diše, jedno su tijelo i jedna su pluća, jedan sustav i jedan orgazam. Svoj topao zrak oni udišu. Topao je to zrak, prepun poznatih mirisa, prožet pohotom i ljubavlju, ali nešto se u njezinoj sjenki krije. Nešto opasno, nešto čemu se vjerovati ne smije.

Sunčana, zlatna oaza poljubaca i vođenja ljubavi, uskoro, penetrirana zauvijek biti će. Obilježena i uništena. Sitnice su ipak najvažnije. Nevjera su i pitanja...

Njihovo modro more uzburkano je, a crna plima, žutu sitnu pješčanu plažu, prekrila je. On potpuno vjeruje joj, ali nešto iz sjene budi se, dok svojim crvenim oštrim noktima, ona mokra leđa grebe mu. Njemu to paše, on se njoj daje, on u njoj svoj spas, bijeg i „volim te“ pronašao je. Ljubeći ga po rumenom obrazu, pulsirajućem vratu, ušima i prsima, rukama mu prolazeći kroz znojnu kosu, njuškajući ga. Nježnim potezom, nadrealnim, šapćući mu nešto u uho, ona ga okreće, ljubeći mu leđa, spuštajući se do osjetljivih mu stopala, pa opet natrag do vrata. Trljajući se o njegovo opušteno, a opet napeto tijelo. Svojom dugom crvenom kosom, koja na srebrnoj mjesečini svoju boju mijenja, oprezno mu škakljivo tijelo mazi. Opuštajući ga, da sve kazati joj može, ona dozvoljava mu. Da uzme ju kao nikada, to njezin poklon, kao i njegov njoj je. Oni sretni su.

Miris fermentirana voća, kiseli alkohol čista tijela zatrovati će. Otrov svuda u potocima teći će, a smijeh se izbrisati neće moći više nikada. Zar opet...?

Sitne dlačice na njegovim leđima, kao u napeta crna vuka su, koji zube svoje opasno i uplašeno pokazuje. Osjeća ljubav, miriše ju i voli taj miris, ali nešto sakriveno, tanku površinu noktima grebe. Slabo mu je, ali ne obazire se, glas glavom vrišti mu i plače, ali ne mari on. Grč je sve veći, utrobu kida dok hrđava kugla, puna oštrih oštrica i šiljaka u želucu raste, svakim njegovim gutanje, sve je bolnije. Ali on ima nju, ništa nauditi njemu ne može, siguran je dok ona je tu. Sve slabije osjećaju, sve slabije pozna ju, ne prepoznaje niti čuje ju. Šaptaj, smijeh postao je. Sve teže on diše, Žudi za njom, treba ju sada kao nikada, njezin dodir, njezin poljubac, ali kasno je, ona daleko je. Znoj hladan kao lanjski led, prsa i čelo oblio mu je, vrijeme je stalo, a sunce prokleto crveno je. Samo o njoj misli, o tim usnama punim života, o njezinom rumenom obrazu koje ljubio je. Okreće se, da zelene oči, nekada pune ljubavi vidi, ali za njega prekasno je. Beživotni, užareni, nož zakrivljene sjajne oštrice, ravno u njegovo mekano srce zariven je. Kroz prsni koš kao kroz slatki med, nož prolazi, duboko u umu koji njoj otvorio je, sada zlo i smrt svoj san snivaju. Tople suze, niz umirući, sve hladniji obraz polagano teku. Uz ljubavni jecaj, polagano klize, tamo gdje vrijeme ne prolazi, gdje zauvijek stalo je, gdje plač uskim koridorima odjekuje, tamo gdje ljubav ne postoji.

Iskoristila njegovu slabost i ljubav je. Što je ljubav...?

Njezine lažne nasmijane zelene oči, kroz suze, sa žudnjom on promatra, sa ljubavlju i prijezirom. Zbog toga on plače, zbog toga tužan je, povrijeđen i na odlasku njegova duša je. Nema više riječi, sve je utihnulo. On nešto progovara, ali njezin ludi smijeh, od svega, čak i ljubavi same, glasniji i jači je. Šapće joj, moli ju, ali ona ne čuje, ne želi čuti njegove posljednje riječi upućene samo njoj. Oči nisu joj zelene više. Njegova gusta crna krv, sa slinom izmiješana, na njezinim blijedim i nagim, savršenim grudima je. Gusta topla krv, niz golo tijelo, kao njegove suze, klizi joj. Oko pupka, kiselkasta krv nakuplja se i do vlažna izvora života nastavlja polako teći, završavajući svoj tok na njegovom znaku ljubavi. Zatvorio je svoje natečene oči. On tužan je, jer sve je izgubio.

Udahnula je. Shvatila je. Zašto...?

Steže joj se lijepo grlo, ona po kosi mazi ga. Ona ljubi tijelo kroz koje život više ne teče, voli ga. Plače i poljupcima kaje se. Njegovim beživotnim rukama, svoje toplo i mokro lice mazi, jer ona sama je sad, kao i on što je. Pored njegova bijeloga mrtvoga tijela leži, kroz suzne oči promatrajući ga. Svoju lijepu nogu, među njegove dlakave noge ona gura, baš kao nekada, oni sada leže. Privila se uz njega kao da je živ, ali prekasno je. Pored njegove ljušture, ona uplakana zavukla se u njegovo naručje i krvavim pokrivačem pokrila se i tako ostala.

Sa njim, dio nje umro je. Svi srebrni vukovi puna mjeseca, sa njim uginuli su. Svaki mak uvenuo je i nikada više rasti neće. Nepregledna polja cvijeća, sada pustinja su. Vatra sve prožela je, crvena vatra, samo prah i pepeo za sobom bešćutno ostavila je. Zvuci gitare utihnuli su, a kopita divljih pastuha, više ne čuju se. Koritima, gdje bistre rijeke davno jurile su, sada otrov i alkohol tiho teku, šireći kiseli smrad fermentirana voća posvuda. Umjesto zmajeva, na laganom povjetarcu, prijezir i mržnja puštaju se, sve kroz suze. Nitko cilja nema, jedno pored drugoga na širokim betonskim ulicama, bez glasa i pogleda prolaze. Smog i dim cigareta, sveži zrak progutao je i bolesnim crnim plućima iskašljao ga. Divovski raspadajući štakori, slatke mačiće, svojim prljavim zubima proždiru, koljući se međusobno za smrdljiva crijeva. Ljubav je mržnja i sumnja pojela. Nitko ne mari, a sunce stoljećima nitko ugledao nije.

Njih dvoje, smrznuto u zagrljaju i vremenu, još uvijek je, ali prema njemu netko hoda.

Oznake: poezija, ljubav, depresija

Veseo...

utorak, 10.12.2013.

Miris toplog čaja s cimetom, tek pečeni čokoladni i od vanilije kolači s voćnim punjenjem, leptirići u trbuhu, a ljuta i tužna istrošena cipela skliskim asfaltom ponosno korača. Blijede traperice poderane su na koljenima.

Ništa nije kako treba.

Na njegovim je znojnim leđima uplakana Marija koja ispod crnog križa sina svoga u svijet gleda. Njezin tužni pogled, njezine suze, za ljubav one tumače, dok njegovi mišići nakaradno izobličuju lice. Odjekuje zapomaganje i preklinjane, luđački smijeh i crvene oči, plač se ne čuje od pjevanja himne s pola progutanih riječi, riječi pune emocija koje kroz pokvarene zube iz trulog grla izlaze i smisao u kišnoj noći gube. Nitko osim njih i Boga ne čuje.
Prljavim, blatnim, crnim čizmama i od mulja zamazanim bijelim vezicama kosti mu lome nemilosrdno. Lome svaku njegovu koščicu, jer on je drugačiji, smeta im. Kroz mokre i hladne, upišane i smrdljive kutke mračnoga svijeta vuku ga, režući dugim nožem kojeg iz ratnih dana još čuvaju. Nož u kojem svaki sat vlastiti odraz gledaju, ljubeći ga. Nož iz lažnih dana koje su sakriveni proveli dok su meci razvaljivali lubanje njihovih prijatelja, na ratu satkanom od laži bitke vodili su i lažnom Bogu molili i zaklinjali se.

Od čega je ovaj drugačiji? Što je u njegovoj toploj šarenoj utrobi? Što ga pokreće? Što je drugačije? Dva poremećena i davno umrla, zaostala uma, u kožnim jaknama s početka devedesetih i smrdljivim trapericama, pitaju se, dok ga vuku kroz blato puno razbijena stakla i udaraju šakama. Bodre se, u prsa udaraju, krunicu ljube i u tamno nebo gledaju, možda oprost tražeći. Sitna i posljednja kiša o sjajnu glavu odbija se, klizeći niz ožiljak, do vrata i zlatnog križa i tamo nestajući.
Što sam ja skrivio, pita se, gledajući si slomljene plavo krvave zglobove, zavezane razderanom i jeftinom bodljikavom žicom, duboko u njegovim venama. Žicom koju su nemoćnom susjedu ukrali, pljujući mu u debele naočale. Slijeva mu se gusta crvena, kišom razrijeđena, krv niz bradu, niz obrijano lice te pljuje on krv svoju, istu kao njihovu. Ista krv tijelima im kola. Nožem mu ruju utrobu, kao bijesni psi svoj plijen proždiru, vičući u lice, um na samrti mu truju, šakama lubanju lome, a mokrim barjakom lica brišu, jer oni se na koljenima mole i vole.

Kiša ne misli stati.

Rasporenu mu utrobu puni, čisteći ga, krv s hladnog kamenja ispire, tjerajući ju u ledenu zemlju, koja sve bez predumišljaja prima i trpi od kada je ljudskog roda. Tetoviranom, punom ožiljaka nabildanom, egoističnom rukom još toplo pulsirajuće srce drži, stišćući ga, zarivajući prljave nokte i svojim luđačkim očima, krvavim i zlim u oči drugačijeg gleda. Kako ih život napušta on ih opsesivno promatra gutajući svoju slinu koja kaplje, kaplje po srcu, ali kiša otrov s nevina srca ispire. Razmaknut prsni koš, na silu je razderan, smrad, hladni organi i nož u blatu. U blatu pored mrtvog tijela.
Kiša ne prestaje, sijevanje se pridružuje orkestru.

Na njegovom su rastrganom tijelu, iživljavaju se jer tužni su i ljuti, tresući sivo mrtvilo, koje do prije sat vremena u parku, ispod treperećeg gradskog žutog svjetla, ispod crvenog kišobrana, nekoga je uz glazbu čekalo. Udaraju glavom o kamen dok nije lubanja pukla, dok komadići mozga, koji su prije sat vremena u parku razmišljali, svoju glazbu u bespućima mašte stvarali, oni nisu stali dok ne vide dokaze. Razbijeni bijeli zubi, izvučen modro plavi jezik koji do prije sat vremena kolače je kušao, jer njegova srodna duša kolače od čokolade naprosto obožava i život bi za njih dala. Kao i on. Usne koje su ljubile, sad su razderane i nijeme i nisu napućene, slomljene ruke koje držale su se isprepletene u ljubavi, a srce koje je za sve kucalo i krv pumpalo, sada prazno pored sjajnog, od kiše ispranog noža, spokojno leži.

Beživotne u davno umrle oči gledaju.
Crkva zvoni, glasno zvono udara, krvave i slane ruke dižu, spajaju i mole se, ali još ruku sada se diže. Pucketanje kostiju ne čuju se od glasne crkve, teški kapci tako se lako bude. Amen, hvala Ti i njegov predivni masivni nož, suvenir iz starih dana iluzije, duboko u njegovu utrobu zariven je. Suze se u očima bude, bol se u njegovu mozgu rađa, plinovi iz rasporenih crijeva šire se u ovu burnu noć. Krvavo, mekano meso gdje nekada bijeli zubi isticali su se i mrtvi zadah na njegovom je obrazu, hladan i beživotan dah osjeća na svom ožiljku, guta slinu i truje se. Siva ruka, bez kapi krvi, modro tamni zglob, slomljeni nokti i narukvica od oštre hrđave bodljikave žice, koja je duboko u veni, nož polako i snažno vuče prema vratu, kroz pucketajući prsni koš. Alkohol, kajanje i tuga, pomiješan s lažima i zlom. Kapljica kiše, posljednja kapljica kiše i Marija plače, suze lije, miris mokraće i povraćanja i brzim mrtvačkim potezom ćelava glava, uz fontanu crne rijetke krvi i grom, kao vrela čahura pada na gnjecavi čokoladni kolač za koji se umire.

Sunce je uvijek nakon kiše. Vrelo je, miris smrti i fermentiranog voća, jeftine hrane s benzinske crpke, jutarnja rosa i jutarnji poziv na misu i molitvu, a sirene u daljini bude pijanoga iz vlastitog izmeta. On je na koljenima, jer u glavi mu se vrti, polako ustaje, rasteže se i hladni mrtvački znoj oblije mu proćelavu izrezanu glavu, punu masnica. Želudac mu se diže, podriguje i plače dok gleda u križ na bijelim leđima. U raspelo s razapetim tetoviranim mladićem, plave kose i plavih očiju, tetovažu koja se na jutarnjoj duzi sjaji, smiješeći se.

Oznake: poezija, proza, gay, prava

Zeko..

ponedjeljak, 14.10.2013.

Škripa i smrad starih guma, jedan šamar, puhanje u ledene ruke. Rumeno lice i krvav nos, jecanje, dok u naočale i slinu koja niz raščupanu bradu curi ona tužno gleda. Stisnuti su pokvareni zubi prokletnika.

I cvrčci plaču, samo kiša nježno rominja i gladi joj lice.

Samo jedan šapat koji ga preklinje, gumena mokra čizma kroz granje zapinje i tanki blijedi prsti kroz meko hladno blato grebu. Možda netko vidjeti će, ali samo sitni topli tragovi sjećanja u hladnoći, do prve kiše ostati će.

Zadnje što njene široke plave suzne oči vidjele su, što sa sobom odnijeti će, njezin je mokri i blatni, još toplom krvlju poprskan, crnim koncem sašiveni bijeli plišani zeko, najbolji prijatelj, do sada i nakon. Njezino blijedo, mlado i krhko tijelo silovano je u hladnoj prljavoj močvari, posljednjem počivalištu mnogih. Okruženo sitnim smeđim žabicama koje joj se o zlatnu, travom isprepletenu i blatnu kosu zapliću. Zujanje debelih komaraca koje tijelo su joj izboli, njezinu krv sačuvali, on samo gleda duboko dišući, dok se kiseli miris krvi širi se u ovaj zli sumrak. Ostavljena je od svih, bljesak naočala, zvuk šlica, kožni crni kaput i bijele čarape. Krvavi sjajni nož i njezin zeko u njegovim prljavim rukama, ona prerano ovaj betonski film napušta. Sirota zgažena je.

U sivo-crvenoj gustoj magli sada je, teško diše, plač u daljini, sitna dječja tjelešca na tankom starom ispucanom koncu vise gledajući nepomično u nju dok mramornim hodnikom uplašena bosa korača. Usta im zašivena, oči crne kao noć, a rijetka krv iz zapešća u brzu gustu rijeku krvi iz njih slijeva se. Stopala iz crnih sjajnih vreća koje se na svaki njezin korak pomaknu vire, mrdajući prstiće kako kapljice krvi sa hrđavog bolničkog pribora na pod kapnu. U daljini iz zapaljenih crkvi odrasla vriska čuje se, blijede djevojčice pune ožiljaka na golim debelim muškarcima sjede, šapćući među sobom, iglama bodući masna dlakava tijela, ali gledajući u njezin tihi korak, kako se prema drvenoj giljotini približava. Svaki njezin oprezni korak, glasan udar bubnja dječaka bez nogu, nestrpljivo se prati. U smeđe prljava ugašena računala jednooki dječaci zaluđeno gledaju, umjesto miša, zelene krvave dlanove po drvenom stolu uz bolnu jeku vuku, grickajući hrđave vijke i lomeći zube na njima.

U bakrenom rastrganom kavezu, na razbijenim fotografijama onima koji roditeljima su se nazivali, bolesno mršave bebe smiješe se. Jedno oko veće im od drugog, suhe suze teku im niz izbočene jagodice. Strašno je i žalosno , smiješak od uha do uha, rasporen i dubok, u vremenu zaleđen je. Mrtve su, ali sretne, jer vide nju, izrezanim koščatim ručicama dozivaju ju, dok ona bosa u svojoj bijeloj halji ježi se, oni potiho ime dozivaju joj.

Tigraste, bijele i crne slijepe mačke, one predu. Pomaknuti sa puta ne mogu joj se, jer šapice one nemaju, raznesene su i sada samo tupe ugljene kosti vire. Ugašene šibice i petarde u klupku dlake iz pokidane utrobe ispadaju im, dok se kao gusjenice u brzu rijeku krvi pod njezinim nogama bacakaju. Ona kihne, jer miris baruta i ugašene vatre za nosnice peče ju.

Ispred giljotine je, stoji znojeći se i teško dišući. Gleda u zarobljenu u giljotini glavu pred sobom, njezina najdraža glazba čuje se. Crnom trakom usta zauvijek zapečaćena su mu. I te naočale, prljave konopom zavezane ruke i miris znoja i vina na njemu ona prepoznaje. Topla suza niz rumeni topli obraz klizne i nešto mekano, poznato, dobro, pravedno, a opet osvetničko za ručicu primi ju i utješi, novu nadu i izbor da joj. Kad tužan svoj pogled spusti, natečenim plavim okicama ona ništa ne vidi, već kad glavu visoko digne, obriše suze, na toj prokletoj zarobljenoj glavi, svoga zeku ona ugleda i kao nikada do tada nasmiješi se i klekne da ne vidi joj suze.

Čisto, snježno bijelo, toplo i mirisno krzno u koje nemoguće svima osim njoj gledati je. Crni vrhovi šapica sa oštrim kao britva noktima, duge bijele uši sa crnim pjegama i crnim koncem zašivene su u ovoj čudnoj realnosti. Silazeći sa tog prokletog tijela, zareže ga oprezno ali duboko po leđima i vratu da njegova crna krv poteče u odvod na podu. Bijeli zeko pogleda ju ravno u sretne oči i pita, što sa njim želi, poklanja joj ga i svaki odgovor pravedan je i točan. Ovdje pogrešni putovi ne postoje, i gore i dolje, lijevo i desno ispravno je. Čim svoja usta otvorila je, bijela meka glava kimnula je i u tog zlog čovjeka, dok se krvav umiva iz druge prostorije ona gleda. Čuje kišu kako se razbija o trošni drveni krov, toplina stare grijalice grije joj trbuh, televizor u pozadini glasno trešti i bliješti, bacajući plavu svjetlost na poderane „Hentai“ časopise, prazne kutije jeftinih cigareta i boce lošeg vina. Zastave i njezinom mladom umu nepoznati simboli na drvenom zidu izrezbareni su pored crno bijelih slika nekih čudnih joj ljudi, u čudnim uniformama, kao što je šutljivi susjed nekada znao nositi. Blatni ključevi automobila na podu pored kupaone bačeni leže tik do krvavih čarapa i njezine zgužvane fotografije sa njezinom sestrom na livadi iz kuće. Nasmiješene su i jedna i druga i vole se.

Nervozno i ljutito zapinje za svoje čarape, gazeći fotografiju nje i ne mareći. Psujući i lupajući se šakama po glavi, čupajući si bradu i udarajući glasno nogama o šupalj parket. Poremećeno gledajući kroz prozor, vrteći se u krug i gledajući u strop, malo plačući, malo manijakalno smijući se, dok miriši maramicu meko i slatke boje šećerne vune, on spušta zaprljane gaće. Na to kiša staje, netko glasno lupa na vrata. Oblijeva ga znoj, krv u vratu mu pulsira, okreće se oko sebe, navlači smrdljivu trenirku koja je bila bačena na kožni kauč i otvara vrata. Magla je, gusta sivo-crvena magla je, nečiji sitni obrisi daleko stoje, tiho pjevajući i udarajući glavom o pod, vjetar sliku nje i njezine sestre u ruke mu donese. Guta slinu, svoje prljave gaće još više zaprlja, brzo diše i plače. Glasno zalupi vratima i kiša opet počinje kao luda padati dok kroz špijunku gleda u nekakvu dječicu kako mu se vratima približavaju. Okreće se i posklizne o maramicu meke i slatke boje šećerne vune. Ne može ustati. Bol noža zarivena duboko mu o dlakava prsa nepodnošljiva je, ne može ni vrištati jer bijela šapica crnom trakom usta mu zalijepi. Gusta kisela krv upija mu se u gustu bradu, umire sam, dok ga dva hladna tamna oka sa prijezirom pogledavaju i bijele duge uši zašivene crnim koncem kako umire osluškuju.

Kiša još jednom prestaje, cvrčci još jednom čuju se dok on u sivo-crnoj gustom magli je.

U svojoj bijeloj haljinici, na povjetarcu na livadi, okružena cvijećem, sa svojim zekom u krilu, ona postoji, a njezino ime na hladnom mramoru piše.

Oznake: depresija, eridan, poezija

Jedan dan...

srijeda, 11.09.2013.

U vlažnu zoru svojim dugim i suhim prstima žalosna vrba dotiče pješčani krov, koji već u ovo rano doba miriše po katranu, dok se sitne zrake sunca odbijaju o njegovo crnilo.

Na starom sivom od vremena pojedenom neboderu, još jedno rosno jutro čekaju mirni golubovi, ne mareći za ništa. Budeći svojim bezbrižnim gukanjem mamurno dijete, koje je sinoć predugo ostalo vani sa svojim vršnjacima, igrajući se neke uvrnute verzije zrelosti, družeći će sa hladnom noći i njezinom mirisnom zavodljivosti, pijući sokove fermentiranog voća iz njena rajskog vrta. Mrzovoljno promrmlja laž sebi, glupom i natečenom glavom zabijenom u jastuk, kako nikada više neće njezine čari probati, da će boljim putem ići, ali samo neistina je to.

Jedan mladi zaljubljeni par, samo jedan kat i jedan sloj hladnoga betona niže zna da u zagrljaju neće moći dalje zaspati, ali rado tako vole sanjariti i maštati o možda im nedostižnim stvarima. Ispod tople hrpe jorgana i vunenih deka oni postoje u poljupcu i jutarnjem mirisu tijela, ne obazirući se na pobješnjela i od života iscrpljenoga ratnog veterana prepunog rana koje nikada zacijeliti neće. On koji još uvijek cijele noći bjesni na svoje zaklete neprijatelje, vičući u snu imena svojih poginulih kolega, proklinjući sudbinu i želju koje ga drže na ovom pulsirajućem svijetu i krhkoj zemlji.

To ništa ne dira dragu nagluhu gospođu sijede kose i svih svojih zubi. Njoj danas, nakon dva duga desetljeća dolazi voljeni sin u posjetu, nada se da je njezino slabo i bolesno srce neće izdati kada ugleda te duboke plave oči. Zavaljena u mekanom kožnom naslonjaču boje trule višnje, slušajući prognozu na zastarjelom šuštećem radiju, omiljenom mjestu za izležavanje slijepog crnog i čupavog mačora, niti ne primjećuje zvono na vratima. Da ju vrag prebrzo ne odnese prekrsti se i starim ali veselim korakom krene u sreću, ali istina ju dočeka u obliku crvenih kovrča, suznih očiju i rumena nasmiješena lica njezine kćeri, koja je došla da svoju majku, kao i svake godine, na ovaj poseban datum odvede do hlade zemlje gdje njezin brat i prerano preminuli sin sada počiva. Jednu ružu i suzu pustiti će.

Kiša sipi, odjekuje vrtoglavo dugim sivim kamenim stubištem, plač majke i kćeri jenjava što kapljica koja se provukla kroz pukotinu u zidu, dublje i dublje tone u tminu, što se više tom podrumu približava.

Svoje pojačalo iz ranih devedesetih, zalijepljeno crnom i crvenom izlizanom izolir trakom, prepuno svakojakih naljepnica i otisaka čikova, pojačava koliko je potrebno da glasove oko sebe ne čuje. Bos poseže u kut sobe za gitarom, probijajući se kroz bijele i teške oblake dima i zapanjujući za hrpu svoje poezije i crteža na podu koju nikako da spali. Sanjari o svojoj prilici gledajući u išarani potrgani poster svoje najdraže izvođačice, iskašljavajući tamnu krv po gitari. Iza tankog zida prepunog razmazanih crteža očiju, usta i križeva nacrtanih crnom kredom i pastelom, blijeda djevojčica gleda ravno.

U dugoj bijeloj spavačici, mekih papučica na neki lik iz omiljenog joj crtića, omotanih žutih zavoja oko zapešća, nepomično stoji, upirući mršavim i krhkim prstom u tamni vlažni kutak sobe. Oštri krvavi zubi, tama, škripanje vrata, plač i jecaj, miris pokvarene hrane, uske zjenice, omča oko vrata i žuta znojna plahta lebdi gustim zrakom. Mršava djevojčica i njezin bljedoliki odraz u zrcalu visi, u tamnom kutku sobe.

Opet ju je udario, ali samo leži, smije se, sve je izgubila, ništa joj više ne može oduzeti. On plače, ne zna što je ušlo u njega, što ulazi trideset godina, potrganu joj majicu vraća, pokriva ju po intimnim dijelovima, kao da netko vidjeti će. Ali nikoga nema, potratili su sve, glasna utakmica na skupom televizoru glasnija je od njegova plača i preklinjanja Boga u kojeg ne vjeruje. Promjenu i boljitak obećava, svejedno je njoj sada, bazdi po alkoholu i primitivizmu, a njezin smiješak diže mu tlak, crveni mu se ćelava glava, manijak se opet budi. Krv teče niz ruku i razbijenu smeđu bocu piva, kola nekada umrlim tijelom, ne osjeća bol, prpošne grudi obasjava reklama o celulitu na ekranu, nikada se nije osjećala ovako živom dok stoji iznad glupog i egoističnog mrtvog tijela okupanom u vlastitoj kiseloj krvi.

Masivni klavir donesen sa otpada jedne imućne obitelji, koju porodično prokletstvo nije zaobišlo, svira svoju tužnu melodiju suza, melodični glasni udarci groma popraćeni prekrasnom bijelom gotovo zasljepljujućom svjetlošću prate ga u pjesmi smrti. Sva drvena, ručno rađena vrata sporo, kao da postoje izvan ovog vremena, otvaraju se, dozivajući vas u svoju vrtoglavost, a vjetra ni od kud. Bijela silueta na kraju smrdljivog hodnika, vrišti zašivenih usta, plače bez očiju, okreće glavu koja na ramenima joj nije, doziva svog dragog. Križ na jednim vratima pribijen je hrđavim čavlom, zvuk lanaca dopire iz tmine, tihi bolesni poziv u pomoć, ono malo svjetla svijeće obasjava dugu masnu kosu bose djevojke poderanih traperica, u svom kutu. Nečiji hladni dah iza leđa, potpuni mrak i pad u nepoznato.

Oznake: poezija

Michael...

srijeda, 22.05.2013.

Moje ime je Michael i u svome bijegu i spasu, ja nemilosrdno ubijen sam, ali ne bojte se. Tužno je, i biti će, ali sada sam sretan.

Dolazim iz disfunkcionalne i samorazarajuće obitelji, iako se nisam nikada osjećao kao da njima pripadam, u njihove hrđave gitarske žice sam bio zapetljan. Nakon što je otac ubijen, protjeran sa ovoga svijeta, sa majkom šizofreničarkom i liječenom pijanicom, i trogodišnjim nevinim bratom, koji ovaj svijet ovakav ne mora pamtiti, krenuli smo na putovanje vlakom prema svjetlu, u novi i zdraviji život. Ukradenim i prljavim, krvavim novcem platili smo si tri jednosmjerne karte, platili smo si bijeg iz grada Smoga.

Na brzinu, u žurbi, samo jedva stotinjak sati nakon bijednoga i samotnoga sprovoda, na kojem je samo nekoliko crnih silueta, pod pokidanim kišobranima stajalo, sa svojim bezličnim licima koja bi bljesnula na bijelim munjama, praćenim glasnim udarima groma u daljini. Žalosno kratko nakon što mu je tijelo spušteno u crnu mokru zemlju, mi smo imali svoje karte u majčinom izlizanom novčaniku, prtljaga u prastarim kovčezima je nijemo i nestrpljivo čekala pored razbijenih, na par mjesta zakrpanih ulaznih vrata, jeftinog sivog nebodera. Zadnji, mračni i vlažni kat zgrade, koja stoljećima zabranjuje suncu da na hladni beton svoje ručice spusti, bila je posljednje počivalište bijelog leša mog oca. U prohladno jutro, loveći vlastitu sjenu, moj brat ga je pronašao, u lokvi već krute tamne krvi kako leži sa rupom na prsima, gledajući kroz razbijeni prozor u sivo nebo gdje je nekada bila duga. Poljubio ga je u mrtvi obraz, bez ispuštene suzice i pokazao mu prstom na sunce koje se na tren pojavila iza teških oblaka i nasmijao se.

Krenuli smo. Kamenje sa srca nam je palo, jedino se brat okrenuo za tim zlim sivilom, i mahnuo mu nasmijano dok mu se brzim korakom, držeći majku za ruku, udaljavao.

Crvene oči, kroz svoje zavjese nas prate.

Metež brojnih pogubljenih ljudi, u sivom oblaku dima, u svojim tamnim odijelima trče po širokoj, a opet zagušljivoj podzemnoj željeznici. Lavež šepavih pasa, tiho, jedva čujno prebiranje po žicama gitare od života umorna starca, plač i prošnja dječice u dronjcima koji vuku ta tamna odijela za nogavice, samo da bi bili šutnuti kao čik cigarete, samo rasplamsava moju želju da napustim ovo mjesto. Spas je blizu, u nosnicama ga osjećam, svjež je, mekan i tako sočan, iskusio ga nisam nikada prije, a znam da to spas je. Na čas, kada moje sanjaranje buka stoljeća starih bakrenih vlakova razbijenih prozora prekine, spas je opet tako daleko, tako prokleto daleko, to znam, u želucu i svakom dijelu svog razbijenoga tijela, znam da ova zadimljena kupola kroz koju sunce ne dopire, moje je posljednje prebivalište, iako to ne želim.

Stotine opijenih, zadimljenih i znojnih odijela, svi jednaki kao i ostali, kao jedan, naguravajući se, svađajući se i vrijeđajući, pljujući se, izlaze kroz nakrivljena škripajuća vrata staroga vlaka. Niti jedan da stane, drugome da pomoć ponudi, već jedni po drugima gaze, gužvajući si ta siva odijela, uživajući u svađi i provokaciji, u tuđoj nevolji i patnji, tako ljušture te pune se. Brzim korakom svojoj rastresenoj majci se približavam, lovim brata za ručicu, i mičem ih od te proklete rulje, posjedam ih na izlizanu prljavu klupu, i bratu šapćem nešto na uho, nešto lijepo i neiskvareno, kao što on i sam je. Promatramo ih kako tumaraju, izgubljeno, a na ovom svijetu dugo su, ipak oni ne znaju. Majci suze teku, nesretna je, nestrpljiva, karte u svojim znojnim rukama stišće, ne da im nigdje, ne da nama, samo pobjeći želi, na slabo osvijetljeni sat, u sredini metroa neprestano gleda, vrijeme nam ističe, i ona to zna. Boji se grada Smoga, predugo je tu, ništa dobro nije joj donijeo, samo duboku i tamnu tugu, a to željela nije, dok je u bijeloj svilenoj haljinici, po sunčanim poljima, iza svoje drvene obiteljske kućice, bosonoga trčkarala, sa gusjenicama pričala, i u oblacima, oblike koje joj je dječja mašta dopuštala, svakakve divne oblike gledala. To željela nije niti dok je sve svoje tajne u malu crvenu išaranu bilježnicu pisala, dok je crtala vile, i zamišljala razgovor i susret sa njima, sa mojim ocem dok se za ruke držala i dok oči u grad smoga, preko brda smeća su im gledala. Kako nikada tamo završiti neće, kako djecu u toplini sunca odgajati će, željeli su, on istim žarom kao i ona, dok je rezbario drva svojim sitnim ručicama. Ni poznavali se nisu, a on pisao je u svoju bilježnicu svoje stihove što na um su mu padale, crtao nju je, jer nadaren za umjetnost je bio, svoju ženu iz snova, malu bosonogu djevojčicu. Sada to u njezinoj suzi je, i u vremenu koje ovdje ne postoji.

To ispričano mi je, od njih dvoje, dok bolest ih zahvatila nije, niti je Smog bio u njihovim umovima, dok zarobljeni oni bili nisu, dok su se smijali i voljeli.

Prestaje sa svojom umornom nogom lupkati o pod, karte sprema u džep poderanih traperica, i kao luda, diže nas i vodi u tamni, slabo osvijetljeni hodnik, sav išaran nekim čudnim, niti jednim završenim grafitom, pun čudnih zlih ljudi koji sa hladnog poda, prate nas svojim bijelim očima, promatrajući svaki naš korak. Komentirajući nešto jedni drugima, smijući se tako glasno, da im se svaki pokvareni crni zub vidi, barem oni koji su imali zube. Poderane i prljave majice, otkrivale su im započete tetovaže, ožiljke, kod nekih i svježe rane, još krvave, prljavim tenisicama pod stavljaju su tim sivim odijelima svoje noge, ne bi li se spotaknuli, da malo nasmiju se, ali ne krivim ih, niti meni se ta odijela ne sviđaju, razlike između njih nema, osim što odijela, za svoj nikotin prositi ne moraju. Gužva je, izlaz se više ne vidi, njihovo smijanje postaje toliko glasno, da dovodi do ludila, miris alkohola i urina, tjera na povraćanje, ipak žurimo se prema izlazu, izbjegavajući sve koje su nam na putu. Malog brata čvrsto držim da ga ne izgubim, svoju crvenu maramu što od majke sam dobio, dok sanjar je bila, vežem mu oko vrata jer znam da tu kraj mi je. Odvratna krezuba pijanica, u oči gleda me, luđački se smijući i uzvikujući nešto što kasnije prepoznao sam kao svoje zadnje ime. Gura ljude, djecu, majke i zalutale pse što su mu se nesretno našli pod nogama, zapinje za svoje odvratne leševe, koji su mu možda nekada bili i prijatelji, dok su sada samo ljušture, koje po hodnicima leže, smiju se i dišu. Na metar je od moje uplakane i preplašene majke, prepoznajem komad stakla u njegovoj krvavoj ruci. Ništa mi ne smeta više, mirise ne osjećam, kroz sav taj smog vidim kao da sam na svježem zraku, ne osjećam strah, niti tražim pomoć, samo nasmijano krećem prema njemu, ispred majke i brata. Vrijeme je stalo, odijela se ne miču, nisam došao do svjetla, ali nisam niti trebao, ovo je moja stvarnost, i moj spas, nisam niti trebao na taj vlak sjesti. Istina je, da sam malo tužan, što sa majkom i bratom u novi život neću poći, što mu svoja znanja neću prenijeti, niti ću biti tu za njega, kao što naš otac to nije, što sa majkom o prijašnjem životu pričati više neću, ali nema veze, sretan sam, što jedno drugo imaju. Majčin vrisak, tako glasan nisam nikada čuo, niti je moje ime ikada netko sa tako ljubavi i patnje izgovorio, i pao sam, kao i sada samo silueta pijanca koja je staklom na moje ljubavi krenula. Svi su se okrenuli, nastao je muk, majka je koljenima, plače i ljubi me, ali već sam hladan, i slabo ju čujem, ipak se samo smijem, i gledam u brata koji mi se smije nazad, držeći majku za drhtavu ruku. Šapćem majci nešto što sam treba češće, dižem ruku kao i brat prema suncu, prema izlazu, gdje se čuje bezvoljni glas kako zove na posljednji ukrcaj.

Postajem kameni kip, napuštam ljušturu, ali još majčine tople suze na obrazu osjećam. Zatvorio sam oči, i tamo više nema me, ne postojim kod njih. Lebdim iznad majke, lebdim gdje vrijeme ne postoji, samo njih dvoje su u hodniku, braco me drži za ruku, a majci govorim neka krene, jer ovo joj je zadnja šansa. Ježi se, u šoku je, suze joj teku, ali smije se i rumeni se, sretna je jer je ispred vlaka dok joj kondukter pregledava karte i smješka se, iza nje je metež i tijelo njezina sina, ali ne okreće se, jer ja joj ne dam. Okreće se i gleda me ravno u oči, napokon je sretna. Daje mi posljednji poljubac, isto kao što sam dobijao za laku noć, odlazi u vlak, briše suze i voli me. Dok polako vlak kreće, dok tračnice škripe, a para magli cijeli peron, ona i brat sjede na starom pokidanom naslonjaču, sami u kupeu, smiju se i mašu nam kroz prozor, sanjaru koji opet to je i meni, jer vidjeti ćemo se još.

Oznake: poezija, proza, tamno, disfunkcionalno

Rat...

nedjelja, 21.10.2012.

Htjedoh vam o životu, smijanju, pričanju i svađanju, o ljubavi i suncu pripovijedati, ali samo ću vam o smrti i tamnoj tišini šutjeti.

O smrskanim lubanjama u hladnim tek smrznutih krvavim lokvama okruženim praznim metalnim čahurama nedavno ispaljenih metaka. Pripovijedati ću vam o tim lubanjama kojima je nekada topli život strujao. Šutjeti ću o njihovom smijanju, pogledima, osjećajima i životu.

Pripovijedati ću vam o mrtvačkim prstima koji vire iz hladne, tvrde i smrznute zemlje okupanima kapljicama jutarnje tihe zore. O prstima koji pokazuju prema beskrajnome nebu, prsti onih koji su nekada mahali, mazili, crtali i pisali.

To više raditi neće.

O njihovim beživotnim od crva i metaka pojedenim razorenim tijelima, u zemlji gdje trava niti cvijeće nikada više rasti neće. O tijelima koja podrhtavaju pod snažnim pobjedonosnim udarcima kožne čizme o zemlju, o njihovo posljednje počivalište. Ostavljajući za sobom tugu, smrt, strah i ništavilo. Crninu iz koje se samo bljesak puške nazire.

Lijeva, desna, lijeva, desna, dok oči koje su nekada gledale sunce i oblake, sada u tamnu ledenu zemlju gledaju, ne nadajući se više da će svjetlost ugledati.

Iznad slomljenih tijela njihovih, sada magla, kuga i smrt vladaju, jašući pastuhe samo od dima i vatre satkane, a ako ikada izađu, samo pustoš će ih dočekati, a život i svjetlost im pružiti ruku više neće.

Slatkoću hrane niti cvijeća više osjetiti neće, već će samo okus i miris plina, krvi i baruta pamtiti. Samo plin koji je za nosnice pekao, koji je ih je omamio i na kraju usmrtio, će ostati zauvijek u njima.

Dva komada truloga drva u obliku križa, zabijenog u njihovu zemlju i smrt će nas na njih podsjećati. A ono što oni su bili nikada nećemo saznati. Smijeh njihov nikada čuti nećemo, niti će nam ikada na njih pogled naletjeti. Samo ćemo maglu udisati i dopustiti hladnoći da nam pokaže.

Ja vam ne lažem o Facebook-u...

Na pisanje ovoga članka, potakao me jedan doista dubokouman razgovor sa dvoje jako svjesnih, probuđenih i pametnih tinejdžera, za vrijeme jednog dugo očekivanoga kišnoga dana, jer mislim da svi znamo koliko je ovo ljeto bilo, u pravom smislu riječi, pakleno. Naravno, iz stolice me digao i na pisanje natjerao Chaplinov govor u filmu «The Great Dicator», posebice jedan dio, koji glasi ovako « The way of life can be free and beautiful. But we have lost the way». Tema ovoga je naravno najopasnija i najimunija vrsta virusa zvana Facebook, koji već godinama čini veću pomutnju, kaos i štetu, nego Domovinski rat što je učinio Hrvatskoj. Zasada se neću loviti, niti ulaziti dublje u površne poremećaje i ovisnosti maloljetnika, njihovih malo starijih uzora, zaluđenih i nesretnih roditelja, djedova i baka, pa nažalost i njihovih dvogodišnjih unuka čiji se Profili svakodnevno rađaju na Internetu. Neću pisati o suludim Facebook vezama, patnjama za prijateljstvima, o milionima bespotrebnih informacija te o 95% stanovništva koji ne mogu svoj privatni život zadržati za sebe, nego ga bolesno dijele sa cijelim svijetom. Pisati ću o tri problema koja su mi zaigrala maštu, i postavio sam si ta pitanja, te dao realne i objektivno iskrene odgovore, na kojima će mi Facebook-ovci zamjeriti, ali znate što, stvarno me nije briga.

Pa da počnem sa prvim problemom. Sjećate li se recimo Modula 8-a, starih nagradnih igara, informacija, kupona za popuste iz dnevnih novina, možda nekoga letka kojeg vam je na ulici, u šetnji uručio neki nasmijani klinac ili klinka. Igre koje su se vrtile na reklamama između vaših omiljenih crtanih filmova prije dnevnika, ili za starije za vrijeme nekog lošeg kasnog filma. Da sjećate se, ali toga više nema, realnost je drugačija, pa sad nakon ovog pesimističnog poziva u realnost, da se vratim na članak. Ako vas je tako jako, jako zanimala ta nagradna igra, ili naravno nagrada koja bi se mogla osvojiti, morali biste izaći iz stana do najbližeg poštanskoga ureda po kuvertu i markicu, ili ste mogli nažicati roditelje da to naprave za vas, ako bi i roditelji igrali, onda bi to bio pun pogodak. Osjetili biste zrak koji bi dopirao do vaših plućnih krila, uzbuđenje u cijelom tijelu dok ste se vraćali kući, razmišljajući što ćete u pismu napisati o sebi, da je originalno, samo da vas izaberu. Svašta vam je prolazilo glavom, što staviti u pismo, koje je u 95% bilo adresirano na 10 000 Zagreb. Takav način zabave bio je pristupačan svima sa samo 50 lipa u džepu, jer toliko bi vas kuverta i markica sveukupno i došle. Nažalost taj osjećaj i način zabave, masovna uporaba email-ova je počela polako ali sigurno ubijati, pripremajući tlo za Facebook. Tada ste već morali imati, čak i iz prestiža i ega, jer to igra ogromnu ulogu u ljudskim životima, računalo i naravno žični, spori pristup Internetu, da biste odigrali što želite, ili da nešto saznate. Iako nisam volio matematiku, znam da je to sve puno skuplje nego jedna kuverta, markica i izlazak iz kuće. Danas, koliko god to zabrinjavajuće bilo, sve možete jednim klikom i to baš preko Facebook-a, na onaj opće poznati palčić gore iliti LIKE. Oni su pak išli tako daleko, da ubiju klinca i nostalgičara u vama, tj. da se danas može ostvariti popust na određene stvari ili igrati nagradne igre isključivo preko Facebook-a. Što mi da radimo koji nemamo Facebook, koji ne želimo biti manipulirani, i koji ne želimo da netko prati svaki nas pokret, mi sada već nemamo prava i diskriminirani smo, ali eto, moramo se ipak žrtvovati. Opet ponavljam da ovdje ne ulazim duboko u to kako i zašto Facebook krade sve vaše ikada stavljeno na njega, svaki status ikada napisan, svaku fotografiju, te ono najstrašnije svaku Privatnu poruku koju ste nekome napisali. Ove je napisano za one slabo umnije, onih 95% stanovništva, jer ne znam točan podatak koliko Facebook ima korisnika, mislim da je to nemoguće za pratiti zbog činjenice da svaki dan dobije 50 000 novih korisnika. Za one koje nije briga za ništa, za one biljke koje mare samo za lajkove, i stavljanje svoje privatnosti na tanjur svijeta, za one koji će reći «Pa neka, što da im ja radim, barem ću igrati nagradnu igru bez izlaska iz kuće» i slične situacije, da se ne ograničavam samo na ovo. I to je jedna od odvratnih stvari Facebook-a, kako kroz medije, i kroz ružičaste naočale manipulirani, i jadnim i malo manje jadnijim umovima.
Druga stvar koja izvlači mnoga retorička pitanja, i pitanja o ljudskosti je «Facebook i školstvo». Vjerojatno ste kao i ja zamišljali svoje omiljene profesore, kao neke osobe pune mudrosti, znanja i dobrote, ali više nije tako. Nije čak ni obrnuta situacija, jer su svi na istoj valnoj duljini, profesori, učenici, ovi što su nam u vladi, te netko tko sluša cajke. Profesori, kao i njihovi učenici, provode sate na Facebook-u nakon loše plaćenoga posla, pričajući sa svojim učenima kao sa starim kolegama, koje sutra neće niti pozdraviti na hodniku, gledajući njihove slike i čitajući sve njihove statuse. Da, se malo maknem sa ove teme i da kažem kako nema više nikakvih tajni između nikoga, ono prije kada imaš simpatiju, pa potajno patiš, ili kada napraviš neko sranje pa se bojiš da ti roditelji ne saznaju, toga više nema, sve se zna preko Facebook-a, ali da se vratim na temu. Stavljaju skripte, datume ispita, pitanja te čak i početak nastave na Facebook, pa koliko žalosno je to, zašto mi koji nemamo Facebook, niti ga želimo imati smo diskriminirani, do te granice da slobodno možemo pasti godinu na faksu. Znači siromašni, osobe bez pristupa Interneta, koji idu na faks zbog sebe, boljeg života i znanja, nemaju ista prava kao osobe sa Internetom i Facebook-om. Znači li to da su manje vrijedni jer nisu na Facebook-u, da mogu promašiti rok ispita koji se možda u zadnji čas promijenio na Facebook-u. Pa gdje ljudskoj, i ona empatije nestaju, jer Facebook korisnici nesvjesno, u svojoj gluposti tjeraju put ljudskosti u krivi smjer. Prije biste došli u školu, ne znajući hoće li danas biti neki nenadani ispit, ako je ispit a nisi naučio, jebiga tako je moralo biti. I želja za učenjem i školstvo je pojedeno od strane Facebook-a, ali nikoga nije briga, a to je za plakati.

Treća i jako bitna stvar na koju se navučeni na Facebook vade, su «Rodbina», kada se već ne mogu izvući na prijatelje, koje i tako svaki dan vide, ako nisu skroz zaraženi, onda sjede svi na kavi, svaki na svom mobitelu i tu se nema što više reči. I to je predivna rodbina, uvijek iz nekih dalekih zemalja, i u svakom slučaju se nisu čuli po deset godina i više. Koliko pokvaren i licemjeran moraš biti da se «bližnjem» koji ti tako puno znači u virtualnom svijetu, ne javiš u realnosti deset godina, a čim napravi Facebook profil, lajkaš mu sve slike i statuse iz svakog razdoblja života, pitaš ga kako obitelj, ljubav i život, a u deset godina se ne udostojiš niti jednom podignuti slušalicu i nazvati ga. Istina je da ga nije iskreno briga za vas, ali laže i vas i sebe da mu je stalo, jer vam je lajkao sve slike koje ste bez osjećajno bacili cijelom svijetu na vidjelo. Predivno je živjeti u laži, ali prokleti smo mi koji istinu kakve je vidimo.

«I'm sorry but I don't want to be an Emperor, that's not my business. I don't want to rule or conquer anyone. I should like to help everyone if possible, Jew, gentile, black man, white. We all want to help one another, human beings are like that. We all want to live by each other's happiness, not by each other's misery. We don't want to hate and despise one another. In this world there is room for everyone and the earth is rich and can provide for everyone.
«The aeroplane and the radio have brought us closer together. The very nature of these inventions cries out for the goodness in men, cries out for universal brotherhood for the unity of us all. Even now my voice is reaching millions throughout the world, millions of despairing men, women and little children, victims of a system that makes men torture and imprison innocent people. To those who can hear me I say "Do not despair".
The misery that is now upon us is but the passing of greed, the bitterness of men who fear the way of human progress: the hate of men will pass and dictators die and the power they took from the people, will return to the people and so long as men die [now] liberty will never perish. . .
Soldiers: don't give yourselves to brutes, men who despise you and enslave you, who regiment your lives, tell you what to do, what to think and what to feel, who drill you, diet you, treat you as cattle, as cannon fodder.
Don't give yourselves to these unnatural men, machine men, with machine minds and machine hearts. You are not machines. You are not cattle. You are men. You have the love of humanity in your hearts. You don't hate, only the unloved hate. Only the unloved and the unnatural. Soldiers: don't fight for slavery, fight for liberty.
In the seventeenth chapter of Saint Luke it is written:
- "The kingdom of God is within man"
Not one man, nor a group of men, but in all men; in you, the people.
You the people have the power, the power to create machines, the power to create happiness. You the people have the power to make life free and beautiful, to make this life a wonderful adventure. Then in the name of democracy let's use that power, let us all unite. Let us fight for a new world, a decent world that will give men a chance to work, that will give you the future and old age and security. By the promise of these things, brutes have risen to power, but they lie. They do not fulfil their promise, they never will. Dictators free themselves but they enslave the people. Now let us fight to fulfil that promise. Let us fight to free the world, to do away with national barriers, do away with greed, with hate and intolerance. Let us fight for a world of reason, a world where science and progress will lead to all men's happiness.
Soldiers! In the name of democracy: let us all unite! «

Oznake: facebook antifacebook vlada

Bez Lica...

utorak, 16.10.2012.

Nasred ogromne, hladne plesne dvorane stojim sam, osluškujući distorziju sa gitare koja sama prebire po svojim žicama.

Gledajući u razbijeni stakleni pod posut sitnim žutim pijeskom, dok čovjeka bez lica ushićeno i bolno trgam sa sebe.

Crvena kisela kiša pere sa mene i starost i mladost, zvuk gitare pomalo u pozadini jenjava, dok olovkom zašiljena vrha, zapisujem posljednje stihove u bijelu bilježnicu i tonem u njih.

Duh sam, eksperiment, i samo u išaranim hodnicima svoje mrtve poezije, siguran sam i slobodan.

Oznake: poezija dark duh